Svjedoci smo sve prisutnijih velikih trgovackih centara. U posljednjih nekoliko godina oni nicu kao gljive poslije kise, naocigled. Sjecam se kad su u proslom sistemu postojali prehrambeni lanci, u stvari supermarketi poput tada najpoznatijih "Uniona", "Unikonzuma" (koji se transformirao u mega popularni "Konzum") i drugih, no u danasnje vrijeme, od supermarketa s hranom i pokojim kucnim potrepstinama, vise manje sve je preraslo u univerzalne centre gdje je moguce kupiti i sve oblike tehnicke robe, odjecu i obucu.
U biti, to je dobro, buduci da na jednom mjestu mozete pronaci prakticki sve sto vam treba i to pod cesto vrlo niskim cijenama.
Danas je situacija kod nas takva da je velik broj trgovackih centara vlasnistvo nekog stranog trgovackog lanca kao su su npr."Lidl", "Spar", "Billa", a pretpostavljam da ce i neki drugi uci na nase trziste ("pretpostavljam").
Ipak, mozemo se pohvaliti sto kao trzisnog lidera u tom segmentu imamo jednog naseg domaceg vlasnika, a ne stranog, a vjerojatno znate i sami tko je. Ako pak ne, neka veliko slovo K bude asocijacija.
Sto je u stvari namjera ovoga posta?
Poznato je da smo do prije nekoliko godina imali citavu plejadu malih "kvartovskih" trgovina raznih imena i logotipa. Kako je trziste okrenulo svoj interes prema onim "vecim" koji na svojim policama imaju iste proizvode, pa i znatno veci izbor, ali po nizim cijenama, kupci su svoj interes pronasli upravo u tim velikim centrima, sto je i logicno.
I ako se sjecate do prije godinu ili dvije ako se ne varam, sve male trgovine koje su znacile nesto u svojem kvartu uspjele su se implementirati u veliki sustav postavsi na neki nacin u jednom dijelu koji mi nije potpuno poznat (pa zato necu navoditi netocne podatke) dio velikog lanca super i mega marketa.
S tim u vezi prepoznaje se crvena cerada i asocirajuci dizajn. Rijec je o Plus marketima. No to je u redu, barem je dosta malih trgovaca spaseno od eventualne opasnosti zatvaranja svojih vratiju pod udarom puno povoljnije ponude za iste proizvode kod onih velikih.
Dakako da male trgovine koje egzistiraju u kvartovima i koje nisu usle u taj sustav i dalje postoje. Jedna se bas nalazi blizu mene, i to s radnim vremenom kad su sve vece zatvorene. Tu se zaletim kad trebam stvarno nesto hitno a da nisam uspio kupiti, a nedjelja je navecer.
No, cijela ta prica po meni je zabrinjavajuca, buduci se radi o nametanju jedinstvenog brenda na trziste, bez mogucnosti da se neki mali trgovac implementira sa svojom ponudom, a da pri tome ne moze izbjeci da mu proizvod jednostavno mora biti znatno skuplji nego sto je to u nekom velikom centru, osim ako to nije neki autohtoni proizvod koji se tako i onako ne nalazi na policama nekog mega marketa.
Mislim da je u poplavi prehrambenih artikala koji nam dolaze iz Kine, Argentine, Italije i pregrst drugih zemalja domacem covjeku sve vise bitno da je proizvod proizveden u nasoj zemlji, buduci strani proizvodi zbog svoje sumnjive kvalitete postaju upitni. Dobro, ne za sve i ne svi, ali za jedan veci dio gradjana kao i grupu proizvoda, svakako da.
Ponekad s veseljem posjetim "Union", ali izbor je podosta los i otuzna je cinjenica da se ipak moram u vise navrata orijentirati na one velike popularne mega markete. Na male privatne prodavaonice na zalost, ne mogu bas racunati, s obzirom na znatno vecu cijenu kostanja artikala, a mega marketi su gotovo na svakom uglu (osim spomenute nedjelje kad mi nesto hitno treba a nista drugo ne radi).
Kao inspiracija za pisanje ovoga posta naisao sam na jedan vrlo interesantan dokumentarac u kojem je prikazano nametanje trzistu velikih trgovackih centara koji zbog svojih niskih cijena prisiljavaju male trgovce da zatvore vrata svojih trgovina. U filmu se konkretno radi o "Wall Martu" nejvecem trgovackom lancu u SAD-u.
Film me podosta asocira na nesto sto se dogadja i kod nas, a zapaziti cete vrlo lako te slicnosti.
Samo jos jedan bitan detalj koji vam je vec pretpostavljam poznat: artikli su uglavnom uvezeni iz Kine. Da li vise ista postoji sto nije tamo proizvedeno? Naravno da postoji, ali po kojoj cijeni i gdje. I tu se postavlja pitanje cijene, ali zato neupitne kvalitete, koja je daleko na visem nivou.
Jos bih upozorio na neke cinjenice koje se protezu filmom, a to je sam odnos poslodavca prema zaposlenicima. Nesto slicno susrecemo i kod nas, a to najbolje znaju sami zaposlenici. U filmu ima podosta svjedocenja pa preporucam da ga svakako pogledate.
Trailer filma
Prvi dio filma
Kompletan film traje 98 minuta i mozete ga pogledati putem google video linka ako kliknete OVDJE
Video zapis ispovijesti osobe koja je bila zaposlenik 17 godina u Wall Martu.
Sluzbena stranica na kojoj mozete pronaci detaljnije informacije o samom filmu i razlozima nastanka te iskustvima nekih od zaposlenika ovog mega lanca trgovina. Isto tako na stranici su navedene i pohvale od strane kritike kao i od strane nekih od najeminentnijih izdavackih kuca.
